Fašizam je, ako se već hoće, bio pretpostavka i Golgoti koju je najveći dio bivše zajedničke države tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bio prisiljen proživljavati. Prisjetimo se, uostalom, takozvane antibirokratske revolucije iz druge polovice osamdesetih godina, pod čijim kišobranom su eliminirani svi koji se nisu slagali s politikom tadašnjega srpskog vožda – na prostoru Srbije i Crne Gore posebice.
Bosanskohercegovački poticaji ekspanziji ideologije fašizma
Fašizam je proizvod ranog XX. stoljeća, prvo u Italiji, potom Njemačkoj i drugim dijelovima Evrope i svijeta. U to vrijeme se ova ideološka i politička orijentacija javlja kao forma ekstremnog autoritarnog nacionalizma. Naciju se, hoću reći, htjelo ujediniti preko totalitarne države, avangardne partije i autoritarnog vođe kao ideje vodilje koja na okupu drži i državu i narod i avangardnu partiju.
Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, sve do ovog u kojem i sami živimo, daje mogućnost identifikacije različitih, i u odnosu na prvu polovicu XX. stoljeća specifičnih formi manifestacije fašističke ideologije. U toj činjenici, među inim, treba tražiti i razloge zašto se njih najčešće ne oslovljava terminom fašizam nego izrazima neofašizam, postfašizam i slično, ali i zašto se u vezi s određenjem fašizma kao ideološko-filozofsko-političkog konstrukta danas daju sresti različiti, nerijetko i radikalno suprotstavljeni stavovi. A kako bi se omogućio barem minimum konsenzusa, sve više je pokušaja da se napravi svojevrsni popis uvjeta koje netko – pojedinac, grupa ili ideologija – mora ispuniti da bi ga se označilo fašističkim.
Umberto Eco, primjerice, u tekstu Vječni fašizam, u kojem izrazom Ur-fascism objedinjuje različite manifestne forme ove filozofije, nudi dosta razvijen popis, listu općih vrijednosti fašističke ideologije. Među njima su, uz ostale, kult tradicije, nepovjerenje prema svijetu intelekta, neslaganje kao izdaja, strah od razlika koji, sam po sebi, završava u rasizmu, opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom, odnos prema pacifizmu kao trgovini s neprijateljem kojeg se mora eliminirati i okrenuti shvaćanju života kao stalne borbe, prijezir prema slabijemu koji u podtekstu znači nužno i neku vrstu elitizma – u slučaju fašizma radi se o narodnom elitizmu – te selektivni populizam, u kojem je pojedinac ništa a Narod sve, i njegov Vođa tumač njegove vlastite volje.
Pođe li se, pak od Ecove liste, mnoge od vrijednosti fašističke ideologije je moguće prepoznati i na širem sociokulturnom prostoru jugoistoka Evrope, u BiH posebice – uz dodatak, dakako, talijanski nobelovac ne inzistira na čitavoj listi uvjeta kao pretpostavci egzistencije fašizma nego podsjeća kako je za ovu ideologiju kao društvenu zbilju ponekad dovoljan i samo jedan uvjet s popisa kojeg ponudi.
Fašizam je, ako se već hoće, bio pretpostavka i Golgoti koju je najveći dio bivše zajedničke države tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bio prisiljen proživljavati. Prisjetimo se, uostalom, takozvane antibirokratske revolucije iz druge polovice osamdesetih godina, pod čijim kišobranom su eliminirani svi koji se nisu slagali s politikom tadašnjega srpskog vožda – na prostoru Srbije i Crne Gore posebice. Prisjetimo se, potom, velikosrpskog nacionalističkog orgijanja, organiziranog od Vardara do Triglava, i obećanja kosovskim Srbima kako nitko ne smije da ih bije – i kako se Srbija i Srbi, među inim i zbog Kosova, u dolazećim godinama nalaze pred presudnim historijskim, možda i oružanim bitkama. Prisjetimo se, na koncu, putešestvija moštiju Cara Lazara kao simbola srpske moći, sloge i jedinstva – koje nije zaobišlo ni BiH, posebice neke od njezinih dijelova za koje su ideološki centri cijenili da, zbog interesa ideje velike Srbije, moraju prvi biti pokoreni.
Rat je značio samo nastavak takve, ako ću se poslužiti Ecovim sistemom vrednovanja, fašističke ideologije. Razlika je tek u detalju – da ona postaje sastavni dio svakodnevice političke klase i njezinih intelektualnih „gurua“ među onima koji su u ratne sukobe bili involvirani. Prisjetimo se, uostalom, sljedbenika ustaške i četničke ideologije iz tog vremena, ali i islamističkog ideološkog koncepta koji su na terenu, u raznim dijelovima BiH, promovirale „intelektualne vedete“ velikomuslimanske političke filozofije, a u život pretvarali razni politički ekstremisti, posebice pripadnici Sedme muslimanske i „borci na Allahovu putu“ iz arapskog svijeta.
Okončanje rata je otvorilo vrata nade da je s tim ideologijama završeno. Vrijeme do 2005. godine je, ruku na srce, upućivalo kako bi se to moglo i dogoditi. Nažalost, zadnjih 12-13 godina pozitivan trend je definitivno prekinut i BiH je vraćena u sistem vrijednosti druge polovice osamdesetih i samog početka devedesetih godina. I danas je, po porukama koje iz nje idu u svijet, ponovo jedna od najvećih evropskih rak-rana.
U vrijeme dok ovaj tekst nastaje još uvijek ne prestaju javne osude posljednjeg, danas već tradicionalnog višegradskog okupljanja „Četničkog ravnogorskog pokreta“ – i otuda upućenih poruka s fašističkim podtekstom. Ali i poruka, poput one da će Drina ponovo biti krvava, kojima se tjera strah u kosti povratnika u taj dio zemlje i na ponovljeno razmišljanje trebaju li na svojim stoljetnim ognjištima ostati ili, zbog vlastite i sigurnosti svojih obitelji, opet, baš kao i prije četvrt stoljeća, ovaj put i definitivno, i bez razmišljanja o novom povratku, otići.
Netko će reći da je barem isto toliko velik problem što na višegradsko četničko orgijanje nisu reagirale zvanične vlasti – one u RS posebice. Nije reagirao najmoćniji čovjek RS-a, trenutačni predsjedavajući čak i državnog predsjedništva, nije reagirala formalno prva osoba entiteta, predsjednica RS-a, za prvog čovjeka entitetske vlade reakcije javnosti su prenaglašene, nema glasa osude ni od prvaka drugih političkih partija tog dijela zemlje.
Sve to, međutim, može biti iznenađenje samo za neupućene. Jer, vlasti u RS su višegradskom četničkom okupljanju i same dale zeleno svijetlo – i ove i svih prethodnih godina. I ne samo dale. Takva okupljanja, objektivno govoreći, one i stimuliraju. U prilog tome, uostalom, svjedoči činjenica da je u Višegradu podignut i spomenik Draži Mihajloviću, da su njegovom ulicom prisiljeni kročiti ljudi u Istočnom Sarajevu, možda i nekim drugim mjestima, ali i podatak da je vlast RS-a dopustila registriranje čak 16 četničkih udruženja. A to, drugim riječima, znači da ih i sama tretira saveznicima u borbi za vlastite političke ciljeve.
O tim ciljevima, dakako, pored onoga što se u javnom prostoru dade čuti svaki dan – i što po Ecovom sistemu vrednovanja također pripada arsenalu fašistoidne ideologije – svjedoči i odnos prema osuđenim zločincima iz ratnih događanja u prvoj polovici devedesetih godina. Generalno, sve njih se danas i oficijelno tretira nacionalnim herojima. To se može čuti bukvalno svaki dan iz usta prvih ljudi ovog dijela zemlje, ali i prepoznati po mnoštvu drugih detalja. Prisjetimo se, uostalom, studentskog doma na Palama, nazvanog po čovjeku koji je u prvom stupnju osuđen za genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Prisjetimo se, potom, priznanja Narodne skupštine RS, dodijeljenih presuđenim ratnim zločincima, među kojima su neki, zbog onoga što su tijekom rata činili, odležali i zatvorske kazne po raznim evropskim kazamatima, a druge takva sudbina tek očekuju. Prisjetimo se, na koncu, obećanja jednog od političkih prvaka u ovom dijelu zemlje, izgovorenih uoči posljednjih parlamentarnih izbora, da će, bude li izabran za prvog čovjeka RS, učiniti sve kako bi ličio na njezina prvog predsjednika – dakle za genocid u Srebrenici u prvom stupnju presuđenog ratnog zločinca.
Ništa benignije poruke, međutim, ne dolaze ni iz kuhinja onih koji tobože nastupaju u ime hrvatskih nacionalnih interesa. Istina, ne može se reći kako su one, koje odašilju svaki dan – kakve su poruke u vezi s izmjenama Ustava i izbornog zakona, javnim RTV kanalom na hrvatskom jeziku i slične – izravno napunjene fašistoidnim podtekstom. Ali, istina je i da duh tih poruka nije oslobođen vrijednosti o kojima zbori Umberto Eco – posebice one o nacionalnoj ugroženosti i potrebi zbijanja nacionalnih redova, o Hrvatima kao narodu koji je civilizacijski superioran u odnosu na druge, o proglašavanju kvislinzima svih koji se dominantnoj ideološkoj matrici suprotstave itd.
Ali, zato se natruhe fašizma daju prepoznati u političkoj praksi političke grupacije koja je sebi prisvojila ekskluzivitet govora u ime čitava naroda. Podsjetimo se, uostalom, ambijenta u kojem su desetljećima dugo prisiljeni živjeti građani Mostara. A prisiljeni su, među inim, hodati ulicama ustaških glavešina iz Drugog svjetskog rata – Budaka, Luburića, Bobana, Vokića i Lorkovića. Prisjetimo se, potom, dočeka organiziranih u čast presuđenih ratnih zločinaca u Srednjoj Bosni – ili svega onog što čine slaveći Prlića i ostale, za ratne zločine presuđene na preko stotinu godina zatvora. Razlog tim činima je ponovo nabijen obilježjima fašistoidne ideologije o kojoj zbori Eco.
Indikativna je, da ne zaboravim, i šutnja povodom prijetnji krvavom Drinom, koje su odaslane sa zadnjeg četničkoga bala u Višegradu. Ne upratih da se tim povodom oglasi itko tko nas svakodnevno uvjerava kako sve što radi čini zbog interesa Hrvata. Jer, krvava je Drina, ako već hoće, pored svih ostalih, nosila i Hrvate. Zar to nije razlog da se oglase? Ili je, što je puno vjerojatnije, neoglašavanje znak da im takve poruke, zbog vlastitih političkih ciljeva dakako, i samima odgovaraju?
Što bi ti ciljevi mogli biti? Ako je suditi po porukama koje se svakodnevno šalju, reinkarnacija Herceg-Bosne – u formi kakvu je imala i tijekom ratne kalvarije, ili u nekoj drugoj, u odnosu na ratnu manje ili više reduciranu ako bi ona zadovoljila apetite interesnog klana okupljenog oko vrha HDZ-a. No, bilo da se radi o izvornoj ili u nekom obujmu reduciranoj formi Herceg-Bosne, ta ideja je od svijeta osuđena – a u vrlo konkretnoj formi zatvora od preko stotinu godina je osuđena i od Haškog tribunala – kao retrogradna, ideja u čijoj su potki elementi fašistoidne ideologije.
Na koncu, nerijetko se danas može čuti kako se o natruhama fašističke ideologije među Bošnjacima ne može govoriti. To, dakako, ne odgovara istini. Naprotiv, u nekim detaljima one su, vjerujem, civilizacijski čak i kancerogenije od onih o kojima sam do sada zborio. Tko se, primjerice, i danas ne sjeća Sedme muslimanske iz prve polovice devedesetih – i zeničkoga postrojavanja uz uzvike „Allahu ekber“ uz prisustvo tadašnjega predsjedavajućeg državnoga predsjedništva. Kojeg se u to vrijeme, a i danas, nerijetko tretira simbolom identiteta i slobode bošnjačkog naroda. Bošnjačkim „babom“. Tko se, potom, ne prisjeća benevolentnog odnosa prema ekstremnim islamističkim skupinama u Bočinji, Maoči Gornjoj, drugim mikrolokalitetima u različitim dijelovima zemlje – u prošlosti, a i danas.
U osudi, potom, četničkoga orgijanja u Višegradu prednjačili su lideri partije koja se predstavlja zaštitnikom interesa Bošnjaka. U tome, dakako, ne bi bilo ničeg čudnog da ti isti jednog drugog kvislinga, i fašistu iz vremena Drugog svjetskog rata, Mustafu Busuladžića ne proglašavaju nacionalnom ikonom, u čast njemu daju imena školama, ulicama i trgovima.
A to ih demistificira. Kao što ih demistificira i bježanje u dalju prošlost – u vrijeme Osmanlijskoga carstva – i slavljenje onih koji su na ovim prostorima bili osvajači. U Sanskom Mostu je, čitam, podignut spomenik u čast pobjede osmanlija nad vojskom Antante prije više od stotinu godina, a isti historijski događaj bi, ako dobro razumjeh, trebao biti i zvanično svečano obilježen. Volio bih kad bi mi netko uspio pojasniti koja se poruka time šalje? Jer, što se mene tiče, između nje i slavljenja ustaško-četničkoga klanja i vrijednosti baš i ne vidim razlike, posebice što se tiče poruke koju se hoće poslati vlastitim sunarodnicima.
Bosanskohercegovačka stvarnost se, evidentno je iz svega što napisah – a što čini samo dio arsenala koji u prilog tome svjedoči – u vremenu u kojem živimo mora doživljavati kao poticaj planetarnoj ekspanziji ideologije fašizma. Istina, odgovornosti za to osloboditi se ne mogu ni drugi – njezini prvi susjedi posebice. Jer, ruku na srce, poticaji za ekspanziju fašistoidne ideologije ovdje dolaze i iz njihovih centrala – glavnih gradova Srbije i Hrvatske prije svega. Ali, na pilatovsko pranje ruku pozivati se ne mogu ni u drugim centrima moći – onim evropskim naročito. No, sve to je tema za neku drugu, i sasvim novu priču.